Kunić divlji

Kunić divlji

izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/European_rabbit

Kunić divlji

lat. Oryctolagus cuniculus

Iako naizgled liči zecu, radi se o dvije različite vrste. Osnovna razlika je građa tijela (kraće uši i noge od nego zec), živi u zajednicama za razliku od zeca i ono najbitnije kopa nastambe ispod površine. Divlji kunić nije autohtona vrsta.

Rasprostranjen je najviše po otocima i u Dalmaciji, a najprikladnija staništa su mu polja, livade, šumarci, vrtovi i proplanci.

Svakako je potrebno skrenuti pažnju i na to da postoji divlji kunić i pitomi kunić. Pitomi kunić može biti kućni ljubimac, dok divlji kunić nikako ne smije biti u zatočeništvu jer je njemu mjesto vani, mogući su ugrizi, skakanja na ruku nalaznika, frktanje, itd.. Sklon je samoozljeđivanju ukoliko se nađe uz zatočeništvu.

Tijelo mu je dugačko 34-50 cm, dok mu je rep dugačak samo 4-8 cm. Mužjaci su teži od ženki, pa je njihova prosječna težina 1-3 kg. Krzno mu je smeđe-sive boje i mekano.

Voli jesti travu, žitarice, plodove, pupoljke, mladice, mladu koru i korijenje. Zanimljiva je činjenica da je za divljeg kunića karakteristična cekotrofija - ponovno konzumiranje djelomično probavljenog izmeta.

Više su aktivni noću, ali moguće ih je vidjeti i po danu u slučaju ako ih se ne uznemirava. Za razliku od zeca, divlji kunić nije trkač, već se pred neprijateljima skriva u kunićnjacima ispod zemlje. Kunićnjaci su razgranati tuneli ispod zemlje u kojima se sklanja. Najveći neprijatelji su mu lisice, kune, divlje mačke, lasice, ptice grabljivice, i drugi.

Tiha je životinja, a vrišti samo ako je ozlijeđen. Komunicira s drugima pomoću dodira i mirisa.

Iako može doživjeti i do 9 godina, rijetko kada doživi više od 3 godine.